Kjoto Protokol je dodatak međunarodnom sporazumu o klimatskim promenama, potpisan sa ciljem smanjivanja emisije ugljen-dioksida i drugih gasova koji izazivaju efekat staklene bašte. Protokol je stupio na snagu 16. februara 2005. godine, kada ga je ratifikovala Rusija. Države koje su ga ratifikovale čine 61% zagađivača.
Protokol je otvoren za potpisivanje u japanskom gradu Kjotu u organizaciji KonvencijeUjedinjenih nacija za klimatske promene (UNFCCC), 11. decembara 1997. godine. Za njegovo stupanje na snagu bilo je potrebno da ga ratifikuje najmanje 55 država i da države koje su ratifikovale protokol čine najmanje 55% zagađivača. To se dogodilo 16. februara 2005. godine kada je Rusija ratifikovala Protokol. Srbija je prihvatila Kjoto protokol 24. septembra 2007. godine.
Protokolom se smanjuje ispuštanje šest gasova koji izazivaju efekat staklene bašte: ugljen-dioksida, metana, azot-dioksida, fluorougljovodonika, perfluorougljovodonika i heksafluorida. U poslednjih nekoliko decenija povećale su se koncentracije ovih gasova u atmosferi zbog korišćenja fosilnih goriva u industriji, saobraćaju itd, što je doprinelo globalnom zagrevanju i klimatskim promenama. Sjedinjene Američke Države i neke manje države odbile su da ratifikuju Protokol iz Kjota. Grinpis smatra da je protokol postavio previše skromne ciljeve kojima se neće postići veći pomaci. Od 3. do 15. decembra 2007. godine na ostrvu Bali u Indoneziji je održana konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama na kojoj je raspravljano o budućnosti Kjoto protokola.
 
ODRŽIVI RAZVOJ:
Održivi Razvoj je razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe ali tako da se vodi računa o racionalnom korišćenju ograničenih resursa kako se ne bi dovelo u pitanje njihovo buduće korišenje za zadovoljavanje potreba narednih generacija.
Održivi razvoj je skladan odnos ekologije i privrede, kako bi se prirodno bogatstvo naše planete sačuvalo i za buduce naraštaje. Može se reći da održivi razvoj predstavlja generalno usmerenje, težnju da se stvori bolji svet, balansirajući socijalne, ekonomske i faktore zaštite životne sredine.
 
Svetski lideri su na Zemaljskom samitu u Rio de Žaneiru 1992. godine usvojili preporuke Bruntlendove komisije, a jedan od rezultata samita bila je Agenda 21 kojom se daju preporuke za održivo upravljanje zemljišnim, vodenim i šumskim resursima u 21. veku.
 
Samit o Zemlji – Rio de Žaneiro 1992
Konferencija Ujedinjenih nacija o zaštiti životne sredine i razvoju (UNCED), održana juna 1992 godine u Rio de Žaneiru (Brazil) bila je najveća od svih ikad održanih konferencija Ujedinjenijh nacija. Prisustvovalo je blizu 10.000 zvaničnih predstavnika iz oko 150 zemalja, uključujući i 116 nacionalnih političkih lidera. Paralelno dešavanje – konferencija namenjena nevladinim organizacijama, privukla je jos više učesnika. Konferenciju je pratilo preko 7.000 predstavnika „sedme sile“.
 
Međutim, kao što je i bilo očekivano, učesnicima samita nije pošlo za rukom da dođu do rešenja i saglasnosti po mnogim pitanjima. Naime, bilo je teško postići saglasnost između zemalja o pitanjima gde su se na udaru našli različiti ekonomski interesi ili duboko uvrežene vrednosti. Zemaljski samit 1992. godine uspeo je utoliko što je po prvi put povezao pitanja razvoja i zaštite zivotne sredine. Osim toga, rezultat predstavlja i potpisivanje i usvajanje nekoliko važnih dokumenata, među kojima je Deklaracija o životnoj sredini i razvoju – poznatija kao Rio deklaracija, Konvencija o promeni klime, Konvencija o biološkoj raznovrsnosti, Princip o upravljanju, zaštiti i održivom razvoju svih tipova šuma, kao i akcioni plan održivog razvoja za 21. vek nazvan Agenda 21.
 
Agenda 21
Jedan od ključnih dokumenata usvojenih na samitu u Rio de Žaneiru je Agenda 21 – deklaracija o namerama i obavezivanje na održivi razvoj u 21. veku. Na oko 500 stranica nalazi se 40 poglavlja – od teme siromaštva, zaštite atmosfere, šuma, vodenih resursa, preko zdravstva, poljoprivrede, ekološki zdravog upravljanja biotehnologijom do pitanja odlaganja otpada. Novitet u odnosu na druge dokumente Ujedinjenih nacija predstavlja izričito priznavanje uloga „bitnih grupacija“, kao što su žene, deca i omladina, poljoprivrednici i preduzetnici. Od 1992. godine, pa nadalje, Ujedinjene nacije su počele da sve više računaju na ulogu ovih grupacija u svojim programima, za razliku od prethodne prakse koja je isključivala sve aktere osim nacionalnih vlada i nekoliko favorizovanih posmatračkih organizacija.
 
LOKALNA AGENDA 21
Jedno od poglavlja Agende 21 o bitnim grupacijama je i poglavlje o ulozi lokalnih vlasti. Sa svih strana sveta, razna tela naglašavala su njihovu ključnu ulogu u konkretnoj primeni „održivosti“ na lokalnom nivou.
Iz ovoga je i proizišla preporuka data u 28. poglavlju – da lokalne vlasti treba da se konsultuju sa stanovništvom u pogledu osmišljavanja strategije za stvaranje Lokalne Agende (LA) 21. Nažalost, bilo je potrebno nekoliko godina da se pojavi bilo kakva smernica o tome šta bi ovo trebalo da podrazumeva i šta konkretno treba preduzeti, pa se tako, u prvo vreme, samo nekolicina pionira prihvatila ovog posla.
Danas, mnogi lokalni saveti rade u skladu sa principima Lokal Agende. Svaki od procesa ima svoje karakteristike, obeležen je lokalnim uslovima,
 
Od Stokholma do Johanesburga
Na prvoj Svetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini, održanoj 1972. godine u Stokholmu, po prvi put je na visokom, međunarodnom nivou, ukazano na opasnosti koje našoj planeti prete od zagađenja životne sredine na globalnom nivou.
Nešto ranije, krajem šezdesetih godina prošlog veka, čula su se prva upozorenja stručnjaka i različitih ekoloških organizacija – koje su počele da se formiraju na nacionalnom i internacionalnom nivou.
1982. godine u Najrobiju je održana druga po redu konferencija Ujedinjenih nacija o životnoj sredini. Tada je upozoreno na nekontrolisani industrijski razvoj i eksplataciju prirodnih resursa i posledice koje ostavljaju na životnu sredinu.
1992. godine održana je Konferencija u Rio de Žaneiru, na kome je po prvi put ukazano na povezanost razvoja i zaštite životne sredine.
Pet godina kasnije u Njujorku je održana Konferencija Rio + 5, na kojoj je zaključeno da je u zaštiti naše planete postignut mali napredak.
Deset godina posle Samita u Riju, od 26. avgusta do 4. septembra u Johanesburgu je održan Svetski samit o održivom razvoju (Rio +10).
Bio je to prvi put da se ceo svet okupio radi jednog cilja-održivog razvoja Zemlje. Osmisljen kao najveći samit Ujedinjenih nacija, na samitu je učestvovalo više od 60.000 delegata, aktivista ekoloskih organizacija, predstavnika velikih svetskih kompanija i preko 170 svetskih lidera.
 
*Geneticki diverzitet podrazumeva varijabilnost zivih vrsta na Zemlji i geneticku informaciju o svim vrstama biljaka, zivotinja, gljiva i mikroorganizama na Zemlji koje, svaka ponaosob, imaju specificnu genetsku kombinaciju stvorenu evolucijom i koja se ne moze ponoviti u drugim vrstama.
 
* Specijski diverzitet obuhvata ukupan broj organskih vrsta u svim ekosistema na Zemlji, od prapocetaka zivota. Prema nekim podacima, Zemlju nastanjuje izmedju 5 do 80 miliona biljnih i zivotinjskih vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona vrsta. Postoji milion malih beskickmenjaka (uglavnom insekata) koji cine 73% sveukupnog zivog sveta. Od opisanih zivotinjskih vrsta 4.763 su sisari, 9.946 ptice, a reptila, vodozemaca i riba je vise od 35.000.
 
* Ekosistemski diverzitet oznacava ukupnu raznovrsnost stanista i biocenoza, kao i ekoloskih procesa u biosferi.
* Ekosistem predstavlja jedinstvo biocenoze i biotopa. Životna zajednica u prirodi mora zauzimati neki prostor u kome članovi te zajednice zadovoljavaju svoje potrebe: kreću se, uzimaju hranu, dišu, nalaze zaklon i zaštitu itd. Taj prostor se naziva biotop i njega naseljavaju pripadnici odgovarajuće biocenoze. Oni uspostavljaju vrlo složene međusobne odnose i istovremeno se, određenim odnosima, povezuju sa okolinom u kojoj žive. Na taj način biocenoza i biotop zajedno čine ekološki sistem višeg reda — ekosistem. Različiti ekosistemi u jednoj klimatskoj zoni grupišu se u veće celine — biome.