Reznicama smatramo sve biljne organe koji su sposobni da nastave samostalan razvoj iako su odvojeni od matične biljke.
Prema tome reznice kod različitih biljaka možemo uzeti od lista, stabla, korena pa čak i kalusa.
Svakako najzastupljenije su reznice stabla odnosno letorasti.
Prema stepenu odrvenjenosti reznice stabla delimo na:

  • Zelene, neodrvenjene, najčešće prolećne reznice
  • Poluzrele reznice, odnosno reznice čije tkivo nije potpuno lignifikovano
  • Zrele reznice, odnosno potpuno odrvenjene reznice. Ove reznice mogu biti stare nekoliko godina ili se prikupljaju na kraju tekućeg vegetacionog perioda.

Kod pripreme reznica stabla za ožiljavanje, vodi se računa o tome da bude optimalne veličine i vtalnosti, da reznica ne nosi na sebi nikakve patogene i da je rez na njoj ravan kako bi se izbeglo truljenje. Sa reznice se ukloni 2/3 lisne mase radi smanjenja transpiracije kako se nebi osušila pre formiranja korena.
Pripremljenu reznicu postavljamo u ožilište. Supstrat u njemu može biti čist pesak, treset, perlit, kamena vuna ili njihova kombinacija.
Kako je reznica u prvo vreme bez korena pa slabije može da usvaja vodu, mora se posebno voditi računa da se održi visoka vlažnost vazduha i umerena vlažnost supstrata.
Ovo se postiže redovnim orošavanjem ili primenom mist sistema. Najpogodnije mesto za ožiljavanje je plastenik ili staklenik koji ima ulogu održavanja temperature i vlažnosti vazduha, čime stvara povoljnu mikroklimu.
Važno je međutim da ovaj objekat bude zaklonjen od direktnog sunčevog zračenja što se najčešće postiže zasenom od trske, ili specijalizovanim mrežama.
Posle izvesnog vremena zasečeni deo reznice će kalusirati a iz tog nediferenciranog tkiva, počeće da se formira nedostajući organ (koren).
U procesu kalusiranja, najznačajniju ulogu vrši biljni hormon rasta „auksin“.
Kako bi se uticalo na bržu pojavu korena i na njegov intenzivniji rast, veštački se može dodati određena količina auksina IBA.
Ovaj biostimulator će pomoći ne samo da dođe do ubrzanog rasta korena, već može uticati i na reznice biljnih vrsta koje se teže ožiljavaju da lakše pokrenu ovaj proces.
Do skora je ovaj hormon dolazio u praškastom obliku i nanosio se na zasečeni deo reznice.
Mana ove vrste nanošenja hormona je u tome što aktivna materija nije potpuno rastvorljiva u voidi pa biljka uspeva da usvoji samo mali deo nanešene praškaste materije.
Iz tog razloga, danas se koriste dva nova preparata sa već rastvorenim auksinom koje biljka već pri prvom dodiru može da usvaja. Radi se o gelu i koncentrovanom rastvoru auksina.
Gel se primenjuje isto kao i prah, nanese se na zasečeni deo reznice pre pobadanja u ožilište.
 Tečni hormon, iako ga je potrebno razblaživati a reznice držati u napravljenom rastvoru neko vreme ima najbolji efekat. Razlog tome je način usvajanja od strane reznice koja upija rastvor i zadržava ga u svojim tkivima odakle se i pokreće process rizogeneze. Tako pripremljena reznica, spremna je za pobadanje u ožilište a efekti primene tečnog u odnosu na praškaste hormone mogu se porediti sa inekcijom u odnosu na pijenje tablete nekog leka kod ljudi.
Autor: Radivoje Bulatović
Dipl. Inž. šumarstava, oblast pejzažna arhitektura i hortikultura